Arhiv tekstova

U Vojvodini će biti formirani zavodi za kulturu vojvođanskih Mađara, Rumunja, Rusina i Slovaka, a kako neslužbeno doznajemo, uvažena je zamolba predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petra Kuntića, upućena mjerodavnim pokrajinskim tijelima, da se pokraj četiri nabrojana zavoda u odluci Izvršnog vijeća AP Vojvodine predloži i osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata značit će praktično provođenje proklamiranih zakonskih odredaba o manjinskoj autonomiji u sferi kulture, tj. jednoj od četiri zakonom predviđene oblasti manjinske autonomije. Predsjednik Hrvatskog akademskog društva dr. Slaven Bačić osnivanje ovakvog zavoda za hrvatsku manjinsku zajednicu vidi i kao dugo očekivano učinkovito ispunjavanje odredaba međudržavnoga Sporazuma između Srbije i Hrvatske o međusobnoj zaštiti manjina, koji predviđa pripadnicima hrvatske manjine u Srbiji pravo na izražavanje, očuvanje i razvijanje nacionalnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta, pravo na održavanje, razvoj i iskazivanje vlastite kulture, te očuvanje i zaštitu kulturnih dobara i tradicija, ali i državnu potporu istraživanjima iz područja povijesti, kulture i položaja manjina.

NAGLASAK NA ISTRAŽI-VAČKOM I ZNANSTVENOM RADU: Glede  osmišljavanja sustava Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, dr. Bačić kaže kako bi taj posao trebala zajednički obaviti najvažnija hrvatska tijela i organizacije, skupa s pokrajinskom vladom tj. pojedinim tajništvima u čiji djelokrug ulaze ovi zavodi. 

»Dakle, s jedne strane, pokrajinska tajništva ovo ne bi smjela činiti mimo naših institucija, jer je nužno sudjelovanje predstavnika hrvatske zajednice u koncipiranju Zavoda, a s druge strane, mi sami to ne možemo učiniti, jer je nužna ne samo državna financijska potpora ovome, već su pokrajinska tijela i moguća brana otporima koji se, kao što vidimo na primjeru obrazovanja na hrvatskome jeziku, javljaju gotovo stalno i na svakome koraku«, kaže dr. Bačić i ističe kako bi ovaj zavod trebao bi postati središnjom kulturnom institucijom vojvođanskih Hrvata, pri čemu bi naglasak trebao biti na stručnim, istraživačkim i znanstvenim poslovima, budući da hrvatska zajednica nema instituciju koja bi se profesionalno bavila ovakvom vrstom aktivnosti.

»Budući zavod bi doista trebao ne samo geografski povezati organizacije i institucije hrvatskoga naroda koji razasut živi u nekoliko regija, nego i povezati različite sfere kulture kroz istraživački, stručni i znanstveni rad. Važno i nužno će biti povezivanje sa sličnim hrvatskim institucijama u drugim zemljama koje imaju slične organizacije, poput onih u Mađarskoj, kakav je Hrvatski znanstveni zavod u Pečuhu ili u Bosni i Hercegovini, gdje postoji Hrvatski leksikografski institut BiH, da bi se kroz međusobnu razmjenu iskustava došlo do boljih rezultata«.

PITANJE INTELEKTUALNIH RESURSA: Profesor filozofije Tomislav Žigmanov naglašava kako bi središte institucionalnog rada Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata trebao činiti prostor tzv. visoke kulture, te da okosnicu aktivnosti Zavoda treba činiti rad na ustrojavanju i uobličavanju istraživanja u društvenim i humanističkim znanostima, i to u onim segmentima koji su od značaja za povijest, sadašnjost i budućnost vojvođanskih Hrvata. 

»Druga velika oblast rada jest postupno usustavljivanje scena koje se tiču akademske likovne i glazbene umjetnosti, koji do sada unutar institucionalne strukture hrvatske zajednice ni na koji način nije organiziran. Treća oblast rada ticala bi se, s jedne strane, produkcije kulturnih događaja, osobito u domeni visoke kulture, a s druge strane, koordinacije već postojeće kulturne ponude, gdje često postoje ne samo vremenska, nego čak i programska preklapanja, čime se producira kaos. Na koncu, Zavod bi trebao poraditi i na ustrojavanju memoriranja našeg trajanja ovdje, a koliko i kako – o tome treba porazgovarati. Naravno, opseg poslova Zavoda ovisit će primarno o sredstvima koja će imati na raspolaganju. Također, treba imati u vidu kada razgovaramo na ovu temu i to da je, za razliku od drugih vojvođanskih manjina, hrvatska zajednica u svakom od navedenih segmenata u daleko nepovoljnijem položaju, budući da ne postoji gotovo nikakvo institucionalno naslijeđe!«.

Profesor Žigmanov kaže kako bi bilo dobro kada bi stručna javnost usvojila, i to putem konsenzusa, koncept programa i misije Zavoda, što bi se onda kao prijedlog ponudilo nositeljima moći unutar zajednice, budući da će oni donositi ili prijedloge ili će pak sami odlučivati o tomu. 

»Kada sam naveo stručnu javnost, mislio sam prije svega na one građane hrvatske nacionalnosti koji u svojim životopisima imaju reference koje nadilaze lokalne i manjinske okvire, posjeduju određenu formalnu naobrazbu i relativno su dulje vrijeme postojani u kulturnom životu naše manjine. Također, u nju trebaju biti uključeni predstavnici svih regija, gdje Hrvati u Vojvodini žive. Tu vrstu poteza nalažu elementarni uzusi suvremenih društava, a želim vjerovati da se tako što napokon može ozbiljiti i u hrvatskoj zajednici. Treba reći kako hrvatska zajednica u Vojvodini ima velikih problema kada su u pitanju intelektualni resursi u visokoj kulturi, no mišljenja sam da bi uključivanjem mlađih ljudi koji su u posljednjih nekoliko godina završili studije u Novom Sadu ili Zagrebu, taj prob-lem lako mogao biti riješen. Na koncu, zar u prilog toga ne govori i argument kako je krajnje vrijeme da se počne raditi na pomlađivanju naše intelektualne elite, jer gdje god se okrenete ili je previše sijedih ili dominiraju srednjoškolci?«.

USPOSTAVA KULTURNE MREŽE: Glede pitanja o viziji Zavoda kao budućeg čvorišta kulturne mreže hrvatske manjinske zajednice profesor Žigmanov ističe kako je prvo treba ustrojiti.

»Ono što sada postoji je nedovoljno za stvaranje kulturne mreže. Naime, segment kulture u hrvatskoj zajednici, premda je u kvantitativnom smislu najbrojniji, uveliko je uspostavljen na načelima amaterizma, čega je onda posljedica ne samo odsustvo stalnosti u produciranju određenih kulturnih događaja nego i u njihovoj naravi. Stoga nikoga ne treba čuditi dominacija tradicijske kulture među Hrvatima u Vojvodini! U tom smislu, Zavod bi mogao biti mjesto susreta i razgovora o budućnosti ovakvog kulturnog pregalaštva, mjerama za unapređenje stanja, te na koncu, eventualne uspostave kulturne mreže!

Budući Zavod bi trebao, prema riječima profesora Žigmanova, imati važnost i glede očuvanja naše baštine i materinjeg jezika.

U početku, Zavod bi trebao imati vjerojatno vrlo veliku važnost za očuvanje naše baštine i jezika, budući da, kao što sam rekao, drugih profesionalnih institucija još uvijek nema. Prije svega, mislim na visokoškolske. Recimo, kada je u pitanju jezično naslijeđe i književnost vezana uz nju, tako barem kazuju iskustva drugih manjina, najveći posao pada ‘na pleća’ visokoškolskih ustanova, a mi njih za sada nemamo. Slično je i s pojedinim segmentima tradicijske kulture. To će reći da Zavod sam neće moći odgovoriti na sve izazove i potrebe koje postoje. S druge strane, trebalo bi poraditi na definiranju cijelog programa aktivnosti kada je u pitanju, na primjer, očuvanje materinjeg jezika, pri čemu treba staviti akcent na subjekte tog čuvanja, jer ako njih nema, za koga ćemo čuvati. A subjekti ne bi trebali, kao što je sada slučaj, biti samo djeca i da o njima skrbe samo učiteljice ili Hrvatska čitaonica, već i odrasli, osobito oni koji se bave javnim poslovima, jer su oni počesto vrli svjedoci kako s očuvanjem materinjeg jezika imamo velikih problema! Riječju, morat će se dosta toga raditi i računati kako na već postojeće razvijene segmente koji postoje u ovim oblastima, a u suradnji s drugima morat će se poraditi i po pitanju razvoja daljnjeg institucionalnog okvira«.

ARHIVSKA GRAĐA: Na pitanje o važnosti formiranja arhivske građe u budućem Zavodu, profesor Žigmanov kaže da trebamo znati kako je veliki dio arhivske građe, koji je značajan po mjesnu povijest vojvođanskih Hrvata, već pohranjen u postojećim arhivima čiji su osnivači lokalne samouprave ili pojedine kulturne institucije i da je on u dobrom stanju. 

»Postoje također i ustrojeni arhivi pri Katoličkoj crkvi i njezinim institucijama, a vjerojatno svako kulturno društvo ima nekakvu svoju arhivu. Postoji neveliki broj i privatnih arhiva. Stoga će ovdje najprije trebati dati valjan odgovor na pitanje – što treba biti osnova arhivske građe Zavoda? I tek kada se odgovori na to pitanje, a ono mora proći stručnu raspravu, moći će se krenuti dalje. Pri tomu, sukladno rješavanje neće ovisiti samo o novcu koji će Zavod imati na raspolaganju, nego i veličini prostora i kvaliteti njegove uređenosti«, kaže profesor Žigmanov i ističe kako bi jedan od segmenata rada budućeg Zavoda trebao biti i razvijanje međunarodne suradnje.

»S jedne strane, ta bi se suradnja odvijala s institucijama kulture iz Republike Hrvatske, te sa sličnim institucijama hrvatskim manjinskih zajednica u drugim državama. Naravno, programi suradnje bit će različiti, ali će u početku biti potrebno najviše onih iz oblasti edukacija i stručnog usavršavanja uposlenika«.

Z. Sarić